Povijest kluba
1925. god - 2000. god
 
 

 
Nogometni klub Samobor osnovan je 1. srpnja 1925. godine u prostorijama
Pučke knjižnice i čitaonice u Samoboru. Samo nekoliko dana kasnije, točnije
19.srpnja iste godine odigrali su svoju prvu utakmicu i to u Brežicama, jer tada
jos nije bilo odgovarajućeg igrališta u Samoboru. Samobor  je u toj utakmici
ostvario pobijedu. Među prvim igračima NK Samobora bili su braća Plečko,
Šabani, Pesići i Šveri, Milan Škrnanc, Vlado Tot, Franjo Mataušić, Milan Buzina,
Lajča Cehulić, braća Praunspergeri, Bahovci i Bedenki.Sljedećih desetak
godina Samobor je igrao utakmice s klubovima iz Podsuseda, Jastrebarskog, Velike Gorice i Zagreba
(Grafičar, Poštar, Uskok, Slaven, Zagreb...). 1937. godine predsjednikom kluba postaje Drago Jandrečić koji
igrače omladinskih klubova okuplja u HŠK Samobor. Tih godina otvoreno je jos nekoliko nogometnih
igrališta te je počeo cvijetati sportski život u Samoboru. Tada su zaredala i gostovanja poznatih klubova iz
Zagreba: Građanski, HAŠK, Želježničar... Ta sportska idila naglo je prekinuta zbog 2. svj. rata i okupacije
zemlje.

 

 
Nakon 2. svj. rata Samobor je uvršten u prvenstvo Zagrebačkog okruga gdje je
3. veljače 1946. godine u Podsusedu nadvisio momčad Dolomit 8 - 3. Za
momčad Samobora tada su nastupali: : Ivo Noršić, Branko Škrnanc, Vlado
Goščje, Milan Medved, Vili Gaberc, Mirko Bošnjak, Marijan Drušković, Marijan
Vuković, Franjo Noršić, Milutin Bišćan i Drago Tunjko.Uzvratna utakmica
odigrana je na ''jedinstvenom'' terenu u Samoboru. Teren je bio poseban po
tome što su na sredini nalazio električni stup. Samobor je u toj utakmici
ponovno nadvisio momčad Dolomita sa 4-2.Prvenstvo se igralo kup načinom i u trećem kolu Samobor je
ispao od momčadi Borca. U prvoj utakmici Borac je pobijedio 2-1 a u uzvratnoj je bilo 2-2.Već u svibnju
1946. godine počelo je novo prvenstvo Zagrebačkog okruga u kojem je sudjelovalo 15 momčadi, a završilo
je 15. rujna 1946. godine. Po završetku ovog prvenstva osnovan je prvi i drugi razred. Natjecanja su
počela 22. rujna 1946, a završila nakon 14 odigranih kola. Nakon tih 14 odigranih kola Samobor je zauzeo
drugo mjesto dva boda iza prvoplasirane Dubrave. Za Samobor su tada igrali: I. Noršić, M. Vuković, B.
Škrnanc, M. Medved, V. Gaberc, M. Bošnjak, F. Noršić, V. Kogoj, M. Horvat, M. Bišćan, Lj. Goščje, Z.
Drušković, B. Bišćan, Z. Tenk, P. Sokolović.

 

 
Ono famozno igralište sa stupom na sredini uređeno je kako treba, tj. bez
stupa i otvoreno je 11. kolovoza 1946. godine utakmicom Samobor - Radnik.
Samobor je tu utakmicu dobio rezultatom 5 - 1. To igralište rabilo se sve do
1971. godine.U želji da NK Samobor postane što uspješniji u ljeto 1946. godine
za trenera je doveden August Bivec, nekadašnji igrač HŠK Građanskog i
reprezentacije. Pod njegovim vodstvom Samobor je postigao zaista zavidne
rezultate, posebno 1948 godine kada je Samobor osvojio prvo mjesto u
prvenstvu Zagrebačkog okruga. Tim plasmanom ušao je u kvalifikacije za ulazak u tadašnju treću
nogometnu ligu Hrvatske( treća zona Hrvatske ).U razdoblju od 1950. do 1955. godine NK Samobor
doživljavao je razne promjene u natjecateljskim razinama. U tom razdoblju pojavilo se i nekoliko vrsnih
mladih igrača ( braća Rudolf, Željko Kranjčec, Gabro Medved...).1960. godine Samoborci su postigli veliki
uspjeh u kupu Zagrebačke zone kada su osvojili naslov najboljeg.

 

 

U sezoni 1962/63. promijenjen je sustav natjecanja i "Samobor" je uvršten u

Podsaveznu ligu. Tijekom sezone za Samobor su najčešće nastupali: Jurčić,
Celinić, Mihaljević, Tonšetić, Roščak, I. i M. Jednačak, Strašček, Horvat,
Milošević, Noršić, Kovač, Krajnčec, Tot, Budi, Subanović, Ven, Fundić, G. i M.
Medved, Grdović, Stepinec, Rudolf, Vandekar, Šver, Tkalčić, Elblinger, Reper i
Mladenić.  Potom se u prvenstvenoj sezoni 1964/65. "Samobor" našao u jačoj
konkurenciji, u Zagrebačkoj ligi. Start je bio vrlo uspješan. Nogometna sezona
1966/67.završila je velikim uspjehom Samobora - osvajanjem prvog mjesta. S 39 bodova iz 26 utakmica,
16 pobjeda, sedam neodlučnih i samo tri izgubljena susreta, te s ukupnim gol razlikom 74 - 34, Samobor je
među teškom konkurencijom ( Radnik, Šparta, Trnje...) završio na prvom mjestu. Tim prvim mjestom
Samobor je ''zaradio'' kvalifikacije za viši rang. Kvalifikacije su se igrale protiv Moslavine koju je Samobor u
gostima deklasirao 5 - 1. Samobor je i na domaćem terenu pokazao dobar nogomet te je pobijedao
rezultatom 4 - 1.  Tim pobijedama Samobor je ušao u kvalitetnu Zagrebačku zonu, jednu od četiri u
području HNS-a. Momčad Samobora morala je 1970. godine zbog promjena sustava natjecanja, nažalost,
opet preseliti u I. zagrebačku ligu. Mnogima je bilo žao što je došlo do napuštanja Zone. U I. zagrebačkoj
ligi, u sezoni 1970/71., gdje su još igrali "Jugokeramika", "TPK", "Borac", "Mladost" (Z), "Šparta",
"Tekstilac" i "Prvomajska", NK Samobor je igrao s promjenljivom srećom.Nastupila je čak i kratkotrajna
kriza; rezultati u seniorskim redovima nisu bili dobri, te klub ispada iz I. Zagrebačke lige.

 

 
Uz sve nedaće koje su se javile padom u niži stupanj natjecanja, klub je ostao
i bez svog igrališta u Gornjem kraju.NK Samobor je silom prilika postao domaćin
u Bregani i to od 1971. sve do ljeta 1974. godine U međuvremenu, 1972.
godine je za predsjednika kluba izabran Josip Novoselić, koji je s mnogo volje
nastojao što uspješnije riješiti novonastale probleme. Uz dobre suradnike i uz
mnogo volje  napravljen je nogometni stadion u Samoboru koji je i prije
službenog otvorenja pokazivao dobru kvalitetu.Poslije proslave 50. obljetnice,
novi program rada istaknuo je rad s omladincima. Istodobno, među članstvom se rađao novi plan i želja da
klub što uspješnije djeluje. Upisuju se novi članovi, stječu novi prijatelji, prodaju se nove pretplatničke
ulaznice za "Proljeće 76.", nove klupske značke i zastavice plave klupske boje. Vrlo ozbiljno se prišlo
pripremama za novu proljetnu sezonu, odigrane su brojne prijateljske i trening utakmice pionira, juniora i
seniora. Uz redovite prvenstvene susrete, odigravale su se i druge atraktivne utakmice.

 

 
U sezoni 1977/78. među trenere je došao tandem Vlado Staničić i Toni Brekalo,
poznati igrači koji su kopačke objesili o klin. Samokritično i vrlo otvoreno do
boljih rezultata - to je bio moto godišnje skupštine Nogometnog kluba
Samobor, održane početkom 1979. godine. Za novog trenera imenovan je
stručnjak Marijan Gvozden. Ozbiljnost i zajedništvo postavljeni su kao prvi
imperativ. Određen je i cilj: ulazak u Zagrebačku zonu. U svim je sastavima
počeo temeljit rad ne bi li se pioniri, juniori i seniori našli u samom vrhu
prvenstvene ljestvice. A na završetku prvenstva u "Samoborskim novinama" od 1. srpnja 1979. velikim
slovima otisnut je naslov "Seniorska momčad Nogometnog kluba Samobor - novi član Zagrebačke zone".
Uprava NK Samobor povjerila je vođenje momčadi u sezoni 1980/81. novom treneru, nekadašnjem igraču
Vidu Horvatu. U isto vrijeme Zagrebački nogometni savez uvrstio je juniorski sastav u svoj najkvalitetniji
razred, I. ligu juniora, gdje su se našle i momčadi Zagreba, Lokomotive, Trešnjevke, Končara, Dubrave,
Jugokeramike i Jedinstva, što je predstavljalo priznanje našim mladićima. I pioniri NK Samobora ušli su u II.
pionirsku ligu Zagrebačkog nogometnog saveza. Seniorska momčad krenula je u prvenstvo odlučna da se
bori za vrh, ali slab početak, barem rezultatski, odrazio se na poredak. Istina, bilo je dobrih utakmica, ne
treba ih zaboraviti, no bilježe se rezultati, broje se bodovi. Kraj jesenske sezone dočekali su na osmom
mjestu s osam bodova manje od vodećeg Radnika iz Velike Gorice, tako da od očekivanog prvog mjesta na
kraju prvenstvene trke sigurno nije moglo biti ništa. No, još se moglo postići bolje rezultate i zauzeti viši
položaj na ljestvici.

 

 
U sezoni 1982/83. nogometaši "Samobora" natjecali su se u Zagrebačkoj zoni
od 18 klubova. Momčad "Samobora" dobro je startala pod vodstvom trenera
Marijana Gvozdena. Ali, trpila je i neočekivane poraze. Vodila se žestoka borba
za vrh, jer su - kako je odlučeno - samo četiri kluba mogla u viši stupanj
natjecanja, u prvenstvo NS Zagrebačke regije.Uzbudljivo je bilo i proljeće 1983.
Samoborce je vodio novi trener, koji se pokazao vrlo uspješnim u radu s
juniorima i pionirima, nekad istaknuti igrač Vlado Skendrović. Svaki bod je bio
itekako važan.Bližio se kraj natjecanja, dolazili su i sve bolji rezultati: pobjeda protiv Končara od 1 - 0,
Bregane od 3 - 1, Bratstva od 11 - 0 i u posljednjem dvoboju pobjeda protiv Borca iz Dugog Sela od 9 - 1.
Samobor je osigurao visok poredak i ulazak u toliko željenu ligu NS ZR.U 1985. godini dogodio se jedan od
najvećih uspjeha samoborskog nogometa, jer su nogometaši - veterani (33 godine i stariji) osvojili naslov
neslužbenog državnog prvaka. U prvoj finalnoj utakmici koja je igrana u Samoboru protiv momčadi
Železnika iz Beograda, nogometaši Samobora zasluženo su pobijedili 2 - 0. Na uzvratnoj utakmici koja je
igrana u Beogradu, pobjednik je, međutim, bila momčad Železnika s rezultatom 2 - 1, a konačni pobjednici
postali su veterani iz Samobora. Pehar je primio kapetan momčadi Ivica Štrbac.

 

 

 
I ostale momčadi Samobora uspješno su se nosile u novom prvenstvu s ostalim
protivnicima. Posebno su bili zapaženi nastupi pionirske momčadi koju je vodio
mladi trener Marijan Kižlin. A u prostorijama Nogometnog saveza Jugoslavije
30. rujna 1985. obavljeno je izvlačenje parova šesnaestine finala Jugo-kupa.
Predstavnici Samobora Boris Lacković, Tomislav Horvatinčić i Vid Vitko, koji su u
Beogradu provodili trenutke neizvjesnosti, znali su da Samobor treba biti
domaćin i da će za protivnika biti izvučen jedan od članova I. savezne lige.

Tajnik kluba Boris Lacković izvukao je Budućnost iz Titograda (sada Podgorica). Bez sumnje da je već

probojem među 32 najuspješnije momčadi Jugoslavije, u šesnaestfinale, Samobor zabilježio svoj najveći

uspjeh u 60 godina svoga djelovanja.Tog 29. listopada 1985. godine, nešto prije 14,00 sati, na teren su

izašle momčadi Budućnosti i Samobora. Susret je vodio B. Jović iz Splita pred oko 5000 gledatelja!

Utakmicu je snimala čak i televizija. "Čuda" nije bilo, ali ga je moglo biti, jer su Samoborci propisno namučili

igrače crnogorskog prvoligaša. Rezultat je bio 0 - 1."Večernji list" od 30. listopada 1985. u šlageru svoje

športske rubrike donosi veliki naslov: "GLAVU GORE SAMOBORCI !"
 Naraštaj nogometaša "Samobora" u sezoni 1985/86. osvojio je prvo mjesto u Zagrebačkoj ligi. U
kvalifikacijama je pobijedio momčad "Gavrilovića" iz Petrinje, 1 - 0 u Samoboru i u Petrinji 3 - 0. Proboj u
Hrvatsku ligu kroz dva susreta osigurali su svojim pogocima u Samoboru Božidar Štefković, a u Petrinji
Božidar Štefković (2) i Ivo Janžić (1). Bila je to vrhunska amaterska momčad, možda jedna od najboljih u
povijesti "Samobora". U Samoboru su nastupali: Žigante, Severović, Konosić, J. Janžić, Bašić, Škrobot,
Ištuk, M. Štefković, B. Štefković, I. Janžić, Kožarec, Kupres, Maroević, Kujunđija, Hercigonja, a u Petrinji:
Žigante, Severović, Vitko, J. Janžić, Bašić, Konosić, Ištuk, M. Štefković, I. Janžić, B. Štefković, Kožarec,
Maroević, Škrobot.U sezoni uspjeha upravu susačinjavali Zlatko Jagić i Tomislav Sladić (predsjednici), Boris
Lacković i Radovan Jakopec (tajnici), Željko Bastijančić, Tomislav Burazin, Tomislav Horvatinčić, Josip
Novoselić, Josip Šoić, Neven Pazman, Ivica Štrbac i Vid Vitko.Momčad "Samobora" vodio je temperamentni
trener Vida Horvat - Manga, trener koji je znao momčad maksimalno pripremiti i motivirati, trener koji je
živio s klubom i cijelog sebe davao nogometu. U sezoni 1986/87. ostvaren je plan - opstanak u Hrvatskoj
ligi. Najbolji igrač sezone opet je, po tko zna koji puta, bio Božidar - Boka Štefković, kapetan i vrstan znalac.
U sljedećoj sezoni predsjedničku dužnost obnašao je dr. Josip Šoić, a treneri su bili Miro Cvenk i Zlatko
Škorić. Osvojeno je 9. mjesto s 33 boda u Hrvatskoj ligi.U sezoni 1987/88. momčad "Samobora" je zauzela
visoko treće mjesto. Glavni trener je bio Čedo Jovičević, a njegov pomoćnik Antun Brekalo. I tako, sve do
početka Domovinskog rata, u klubu se nisu skrivale želje za ulaskom u tadašnju Međurepubličku ligu. U
tom vremenu promijenila se cijela plejada trenera iz vana, a u klubu su se sve više počeli oslanjati na
igrače sa strane koji nisu ostavili dublji trag u samoborskoj sredini.

 

 
U natjecateljskoj sezoni 1990/91. nogometaši Samobora su u natjecanju HNL-
sjeverna skupina osvojili prvo mjesto i osigurali ulazak u kvalifikacije za viši
stupanj natjecanja. U dvije kvalifikacijske utakmice s nogometašima Solina,
koji su bili pobjednici Hrvatske lige - južna skupina, momčad trenera Zlatka
Škorića nije bila poražena ali je, s obzirom na rezultat obiju utakmica, morala
napustiti natjecanje. U prvoj je momčad Samobora igrala 1 - 1 na svom
igralištu, a u Solinu je bilo 0 - 0, što je dalo pravo momčadi Solina da ide dalje.
Momčad Samobora pokazala se i dokazala tijekom proljetnog dijela prvenstva ostvarivši izuzetne
rezultate. U kvalifikacijama boje Samobora branili su Lenardić, Stanić, Nekret-Katić, Vučković, Dolić, Lončar,
Uzelac, Krizmanić, Vegel, Vitko, Kulenović, Pecić, Vrdoljak, Jularić, Odorjan, Spehnjak i Vidak. U jesen 1991.
godine igrači su umjesto loptom žonglirali tromblonskim minama, mitraljezima i granatama na nekom od
ratišta diljem Hrvatske, da bi u proljeće 1992. igrali kompletno ligaško natjecanje za čitavu sezonu
1991/92. Zbog reorganizacije sustava natjecanja liga je bila smanjena i imala je osam klubova. Samobor je
osvojio drugo mjesto iza Radnika iz Velike Gorice. Igrači koji su nastupali te sezone za Samobor bili su
Butina, Stanić, Vegel, K. Lončar, Munić, Knezović, Štefković, Kovačić, Spehnjak, Hasi i Bojadžija.U
organizaciji i rukovođenju NK Samobor na funkcijama predsjednika najčešće su se izmjenjivali Ivica Štrbac i
Franjo Bašić, a Velimir Bašić obavljao je tajničke poslove.U sezoni 1992/93. glavni sponzor kluba bilo je
poduzeće u vlasništvu Ace Organdžieva. U tom su času porasli apetiti kluba. Međutim, nakon trideset
drugoligaških kola, nogometaši Samobora zauzeli su treće mjesto iza Dubrave i Marsonije. Treneri koji su
vodili klub te sezone bili su Ivica Ovčariček i Vid Horvat - Manga u jesenskom dijelu sezone, a u proljetnom
dijelu radio je ruski trener Vladimir Kosogov. U natjecateljskoj sezoni 1993/94. nogometaši Samobora su u
jesenskom dijelu zauzeli prvo mjesto u Drugoj HNL - zapad. U nastavku im je ponestalo snage, pa je
slavonskobrodska Marsonia, koja je ujesen zaostajala za Samoborcima 2 boda, izbila na prvo mjesto i ušla
u I. HNL. Samoborci su zauzeli odlično drugo mjesto. Klub je u toj sezoni vodila uprava u kojoj su
prednjačili Dušan Somek, Tomislav Horvatinčić, Ivica Štrbac i Franjo Bašić.

 

 
U sljedećoj sezoni rezultati su bili osjetno lošiji. Jesenski dio prvenstvene
sezone 1994/95. u II. HNL - zapad okončan je utakmicama 19. kola. Prvo
mjesto nadmoćno je osvojio Hrvatski dragovoljac, drugo mjesto Orijent, a
samoborski drugoligaš osvojio je 14. mjesto. Moglo je biti i bolje, ali i gore.
Veliku ulogu odigrao je Krasnodar Rora, trener koji je tijekom jesenskog dijela
posuđen iz Croatije zajedno s nekoliko igrača. U jesenskom dijelu boje
Samobora branili su Lenardić, Rudar, Tuđman, Brčić, Šupe, Bašić, Gavrilov,Kopić,

Aljeničev, Kovačić i Konjević. Tijekom jesenskog dijela prvenstva za predsjednika je izabran Boris

Lacković.U prijelaznom razdoblju sezone 1995/96. predsjednik Marinko Boban doveo je niz afirmiranih i

grača, a za trenera Alberta Pobora. Jesenski dio sezone nogometaši Samobora odigrali su maestralno.

Uspjeli su iz 17 kola "izvući" 45 bodova, što je fantastičan podatak.Uz to nisu niti jednom bili poraženi,

imali su tri neodlučena rezultata, a kao pobjednici izašli su iz 14 utakmica, što je velika rijetkost. Ukupan

omjer od 58 - 6 zgoditaka također je pokazao i dokazao njihovu suverenost na drugoligaškim

igralištima.Za NK Samobor u jesenskom dijelu su nastupali Solomun, Bandalo, Dolić, Kuljanac, Gudiček,

Cindrić, Radošević, Šeperić, Cvetko, Boban i Vata. Sezonu su okončali sa 102 postignuta i tek 18 primljenih
pogodaka. Samobor je ušao u 1. B HNL-u. Za svoje vrijedne natjecateljske rezultate dobio je godišnju
"Nagradu grada Samobora''.

 

 
U jesen 1996. godine državna reprezentacija Hrvatske pod vodstvom izbornika
Miroslava Blaževića odigrala je pripremnu prijateljsku utakmicu protiv NK
Samobor. Iako to nitko nije pretpostavio, momčad Samobora ostvarila je
pobjedu od 2 - 1. Na igralištu Športskog centra Samobor, pred 5000 gledatelja,
sudio je prvoligaški sudac iz Domaslovca kraj Samobora Branko Kožarec.NK
Samobor nastupao je u sastavu Butina, Rudar, Mujidža, Sušić, Gusić, Dolić,
Radošević, Boban, Vukić, Šeperić, Vuković (još su igrali i Šimunić, Jankavić,

Kovačić, Letina, Gudiček, Pek, Kleščić, Poldrugač i Kumar). Trener je bio Stjepan Čordaš.Za Hrvatsku su

nastupili Ladić, Stanić, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Vlaović, Boban i Cvitanović (još su i

grali Gabrić, Jurčević, Soldo, Pralija, Mamić i Šimić). Izbornik: Miroslav Blažević. strijelci: 0 - 1 Cvitanović, 1 -

1 Vukić, 2 - 1 Vuković. U 1. B HNL u sezoni 1996/97. nogometaši Samobora bili su uvjerljivi prvaci.

Naknadnom odlukom ipak su morali igrati kvalifikacije za ulazak u najelitniju ligu. U kvalifikacijama u

Kranjčevićevoj na stadionu NK Zagreb pobijedili su NK Dubrovnik i NK Marsonija. U kvalifikacijama se igrom i

pogocima istaknuo domaći igrač Damir Kovačić. Samobor je u kvalifikacijama nastupio u sastavu: Butina,

Rudar, Mujidža, Poldrugač, Dadić, Dolić, Sušić, Pek, Šokota, Šeperić, Kovačić, Gusić i Gudiček. Trener je bio
Stjepan Čordaš, a pomoćnik Božidar Štefković, legenda samoborskog nogometa.

 

 
S mnogo radosti dočekano je natjecanje u 1. A HNL u sezoni
1997/98.Predsjednik Marinko Boban, neosporno tvorac "samoborskog
nogometnog čuda", sve teže je pronalazio sredstva za profesionalni pogon.
Unatoč svemu, djelo Marinka Bobana ostaje zabilježeno zlatnim slovima jer je
najzaslužniji za proboj NK Samobor u I. HNL. U radu su mu najviše pomagali
Ivica Štrbac, Vlado Rubčić, Ivica Jednačak, dr. Josip Šoić, Boris Kušt, Vinko
Fabekovec, Boris Lacković, Marijan Kižlin i Juro Horvat.Klub je proveo tek jednu

sezonu u društvu najboljih. Mnogo je razloga koji su pridonijeli da se klub nije duže zadržao - nepotrebne

kvalifikacije, sustav natjecanja, odlazak nekih igrača nakon kvalifikacija, pauziranje i neigranje nekih igrača

zbog ozljeda, premalo sponzora i donatora, prečeste smjene trenera, nedostatak športske sreće... Na

kraju, uz to treba dodati i preslabu posjećenost utakmica.U sezoni 1998/99. na mjesto predsjednika

izabran je Ivica Štrbac, a potpredsjedničku dužnost obnašao je Ivica Jednačak. Direktor kluba bio je

Marijan Kižlin. U natjecateljskoj sezoni seniorsku momčad u II. HNL vodilo je čak sedam trenera: Božidar

Štefković, Stjepan Bašić, Ivan-Đalma Marković, Ivica Frkić, Miro Cvenk, Fahrudin Mustedanagić i Marijan

Kižlin. Predsjedniku Ivici Štrbcu u njegovom mandatu zaista nije bilo lako.Niz objektivnih i subjektivnih
faktora spriječio je zaustavljanje potonuća samoborskog kluba u Treću ligu, opet među klubove s kojima je
u svojoj povijesti najduže igrao.Osim kategorije seniora, u klubu su zastupljene i momčadi limača, mlađih
pionira, starijih pionira, kadeta i juniora. O mladeži skrbi predsjednik Nogometne škole Boris Makarun, uz
finacijsku potporu roditelja i Samoborskog športskog saveza. Kod nižih uzrasnih kategorija glavno je
nastojanje da se što više samoborske mladeži uključi u rad svih selekcija i na taj način u budućnosti stvori
vlastiti kadar.

 

 
Dobri rezultati se postižu kod mlađih i starijih pionira, a treba istaknuti i
uspješnu turneju juniora NK "Samobor" u Francuskoj 1998. godine kada su
osvojili 1. mjesto u konkurenciji momčadi "Priverno" (Italija), selekcije "Astf
Tullins Fures" i "Olympique de St. Marcellin". U svojoj su se skupini samoborski
nogometaši pokazali nadmoćnima. Zatim su ostvarili pobjedu u polufinalu, a u
finalu su pobijedili veliki "Olympique de Marseille".Osim ovih kategorija, treba
istaknuti i veterane koji ostvaruju uspješne rezultate i prvaci su najjačeg

veteranskog razreda u Hrvatskoj.Na veteranskoj utakmici Samobora i Bregane, 19. svibnja 1999., u 8.

minuti NK Samobor je preranom smrću izgubio jednog od svojih najboljih, ako ne i najboljeg igrača u

sedamdesetpeto- godišnjoj povijesti kluba Božidara-Boku Štefkovića.U jesenskom dijelu prvenstva

1999/2000. za predsjednika je opet izabran, nakon nekoliko godina izbivanja iz kluba, Franjo Bašić. Za

potpredsjednike su izabrani Dražen Puškar i Franjo Koletić. U jesenskom dijelu za klub su nastupali domaći

igrači, pojačani s mladim slovenskim reprezentativcem Andrejom Kvasom. Momčad Samobora najčešće je

nastupala u sastavu: Kamnatnik, Janković, Hercigonja, Terihaj, Janžić, Vitko, Kižlin, Štrbac, Kvas, Raić,

Cesarec, Jambreuš, Čakanić, Tomljenović, Tuđman i Batur, a trener je bio Stjepan Bašić. Na kraju
jesenskog djela u III. HNL Središte nogometaši Samobora osvojili su časno ( visoko ) četvrto mjesto.